05/06/2022
Moj put je odavde krenuo🍀🇧🇦
Šta će ostati iza nas?
Knjiga je konačno tu. Pisanje je trajalo manje od dvije godine, a njeno stvarno nastajanje, prvo kao ideje i želje, a potom bilješki, u koje nisam vjerovao da će ikada biti knjiga - valjda cijeli moj život.
Završetkom pisanja knjige nije okončana, već je započeta sasvim nova životna etapa.
Proces pisanja je vjerovatno najznačajniji način vlastitog upoznavanja, sa kojim sam se u životu susreo.
Svi mi odnekuda dolazimo i negdje odlazimo, svodeći taj svoj boravak na izvjesno proputovanje. To prolazno mjesto je, na početku, naša porodica, potom naš grad, a na kraju naš život... Svuda smo kratko. I u tom kratkom hodu, činimo sve da bismo ugodno i lijepo živjeli, imali ugled, kapital, poštovanje, ljubav...
Rijetki ljudi postignu sve to. Ali i tada su mnogo sretniji u našim očima – nas posmatrača, nego što zaista to jesu. Naši ciljevi i želje su varke, koje mi pratimo i pokušavamo ostvariti. A iza jedne varke, dođe druga, iza nje treća... I tako cijeloga života.
U kratkom hodu svako od nas ima šansu da bude zvijezda padalica, koja će u svom proputovanju osvijetliti cijelo nebo ili neka skrivena okamina u svemiru, koju niko neće primijetiti, a ona će doći, biti i nestati.
Većina ljudi u ovom, modernom dobu, provede život u stalnoj potrazi za boljim življenjem, nikada ne dostižući tu neku, zadanu tačku. Tačku u kojoj će biti zadovoljni onim što su u životu i od života napravili. Mnogima se život sveo na naporan rad, kako bi mogli plaćati račune, na teške i odgovorne obaveze i tek poneki trenutak zadovoljstva.
Da li smo to htjeli od života? Da li je to naš domet? Da li smo sretni?
To su pitanja sa kojima se svakodnevno susrećemo, još od svoga djetinjstva. I obično je naš odgovor negativan. Naša vizija je, na početku p**a, sasvim drugačija od onoga što nam život zaista, u konačnici, donese. Tako da se često postavlja pitanje: da li ima smisla sve to što čovjek čini?
Radeći cijeloga života sa ljudima, imao sam sreću da upoznam i dobre i loše ljudske strane. Shvatio sam da je sreća relativna, te da je većina mojih gostiju ne zna definisati, čak je ne zna u svome životu prepoznati. Šta više, trči i dalje za nekom iluzijom, koju smatra svojom srećom, a sreća je zapravo tu, kod njega, oko njega, u njemu...
Shvatio sam da mnogo ljudi, čak možda većina, juriša ka nečemu što smatra srećom, a zapravo, radi se o promašaju, lošoj procjeni ili o ljušturi, iza koje neko pokušava da sakrije jad svoga života. Ma koliko pokušavali sakriti stvarni život, on ostaje nama, da ga živimo – zapravo da živimo čistu laž. Apsolutno nikakve koristi nemamo od laži, ali je mnogi žive svakodnevno, u porodici, u društvu, svuda...
Kada sam spoznao većinu ovih stvari pokušao sam da svoju energiju konstantno usmjeravam ka konkretnim, vrijednim i korisnim sadržajima življenja. Intenzivnije sam učio, putovao, savladavao strane jezike, investirao u nekretnine i stvarao ambijent za lakše starenje i za bolje startne pozicije svoga sina. Sve sam više razmišljao šta ostaje iza nas kada odemo.
Zaista, šta ostaje iza nas?
Kada sam češće o tome razmišljao, postavljao sam sebi pitanje: da li je moguće svoje znanje i iskustvo ostaviti drugim ljudima. Svome djetetu! Profesionalno znanje svakodnevno prenosim i sretan sam zbog toga, Svjestan sam da će na taj način iza mene ostati da živi to znanje u profesionalnim životima mojih kolega, ali sam također svjestan da je to zaista ograničen broj ljudi.
Učinilo mi se da bih knjigom mogao postići mnogo više. Sama pomisao da pišem knjigu, izazvala je u meni neka neobična osjećanja. Da li to trebam činiti – nisam se školovao za pisanje knjiga!? Mislio sam da to treba neko drugi činiti. Ali, onda sam shvatio da moje iskustvo posjedujem samo ja i da niko ne može prenijeti drugima ono što sam ja proživio. I tako, s ciljem da moje iskustvo i znanje ostanu na dar drugim ljudima, odlučio sam pisati. I, eto, knjiga je pred vama.
Kada sam rekao da intenzivno radim na pisanju knjige, čudili su se i ljudi oko mene. Pitali su me otkuda mi ideja i potreba da napišem knjigu.
Pitao sam ih:
-Da li išta vrijedi tvoje znanje koje si stekao? Da li ima ikakvu vrijednost tvoje iskustvo?
Gledali su me čudno i odgovarali:
-Naravno da ima!
-Zamisli koliko si se trudio da sve to naučiš i znaš, a to će jednoga dana biti ništavilo. Kada odemo sa ovoga svijeta, sve će sa nama otići. A knjiga, ona je kao sehara – onaj ko je otvori, moći će uzeti iz nje ono što nađe i što mu odgovara.
Ključna funkcija ove knjige je da poduči čitaoca – u nekim dijelovima sam je čak pisao kao priručnik. Iz tuđih života možemo učiti kako se može živjeti, kako treba ali i kako ne treba. Čitanje o iskustvima upravo nam donosi takve odgovore.
Moj život je imao teške faze, ali sam uspijevao izlaziti iz tih situacija jači i sa izvjesnim uspjehom. Da sam imao priliku da čitam o tuđim iskustvima, odnosno da sam pred sobom imao ovakvu knjigu, prilagođenu za svakoga, možda bih sve to prošao lakše.
Tuđi primjeri nam daju ideju ili inspiraciju za vlastite odluke.
U pisanju knjige imao sam i važnu podršku porodice, prijatelja, stručnih osoba...
Bilo šta da radimo, uvijek je oko nas malo ljudi koji razumiju i podržavaju naše vizije i projekte. Malo je onih koji nas podržavaju i uvjereni smo da ćemo uspjeti, čak i onda kada mi sami nismo sigurni u to.
Ova je knjiga možda i konkretan odgovor na moju dugogodišnju zapitanost: šta će to ostati iza mene. Uvijek sam volio dati konkretan odgovor na bilo koje pitanje, a ova knjiga je konkretan odgovor.
Mirsad Puzić
