Mislim da nijedna ljudska tvorevina nije opjevana toliko p**a, i sa toliko emocija. A kako i ne bi, kada je svaki sretan i tužan trenutak, u čovjekovom životu, kulminirao upravo na ovom mestu. Mjesto koje liječi tugu, a rasplamsava radost, što ne može ni jedna droga. Osećaj mrštiti se uz četiri kile alkohola, i ljubeći ružnu djevojku čijeg se imena, ni lika, posle jutarnjeg mamurluka ne sjećamo, j
e jednostavno u duhu najogoljenije nirvane. Kafana je mjesto gdje se okupljala inteligencija, gdje su stvarane neke od najljepših pjesama, gdje su postizani svi bitniji dogovori, od braka, milionskih ugovora, pa do prekrajanja granica i ulaska u rat. To je mjesto gdje su i oni manje lijepi lijepi, gdje se svi namrgode od užitka, i gdje vam niko neće zamjeriti ako isprobate svoje glasovne mogućnosti, za koje vam ni rođena majka ne bi rekla da su podnošljive. Tamo ljudi bježe od stvarnosti, đaci iz škole, muževi od žena i obrnuto. To je carstvo neopranih čaša i kariranih stolnjaka, gdje gosti prave istinske testove izdržljivosti u pogledu razmjene tečnosti sa bližom, a nekad i daljom okolinom, u zavisnosti od talenta. Gdje niko nema trunke poštovanja prema namještaju, a naročito prema stolovima, i gdje je funkcija toaleta striktno primarna, bez cilja da zadivi ikoga. Nepravedno bačena u sjenku pred naletom kapitalizma i evropskih integracija. Ipak, odoljeva zubu vremena, prije svega zbog vjernih joj meraklija i boema, ljubitelja čistog, prirodnog užitka, bez šminke i uljepšavanja, poštovaoca jednostavnosti i mazohističko lijepih pesama. Kafana živi za goste namjernike. U nju se ne ulazi slučajno, već isprovociran gorućom željom, ili barem alkoholičarskim porivom. A u njoj, u njoj vas svi vole, do poslednje pare ili dozvoljenog minusa, ali vas vole ono pravo.
Živjeli Kafana.
