21/11/2024
Lekcije Sv. Križa na Čiovu
Čitanja koja se pjevaju prije svečane svete mise na Suhi petak tj. petak po Spasovu.
Štenje čudnovatog Križa, što se štuje u dominikanskoj crkvi svetog Križa na Čiovu
Samostan svetog Križa bi sagrađen godine spasenja našega 1450, a njegov utemeljitelj bio je blagočastivi otac Nikola Milinović građanin Trogira, čovjek sveta života i neubičajene izvrsnosti.
Malo godina poslije građenja, živio je u ovom samostanu Prior roda mletačkoga, a iz godine ukazanja ne može mu se znati ime. Ovaj prior bio je često pohođen od jednog pustinjaka Blažene Djevice Marije od Prizidnice koja je udaljena od Svetog Križa 4 milje hoda, postavljena s druge strane otoka Čiova. Ovaj Pustinjak bio je Mlečanin, dobar sluga Božji. Njegovo ime nije upisano, ali se zna da je bio mnogo poznat i ljubljen od Priora.
Jednog dana, razgovarajući Prior i Pustinjak, pokaza Pustinjak jedan križić o svome vratu obješen. Prior ga upita da li ga je on izradio, a pustinjak mu odgovori da ga je baš on svojom rukom napravio. Tada ga zamoli Prior da li bi učinio jedno veliko Raspeće za veliki oltar ove crkve. Pustinjaku ne davaše srce zauzeti se za tu radnju, pa zato što
više mogaše, izgovaraše se Prioru što mu nemogoše želju ispuniti.
Radi čega Prior osta ožalošćen, kada je kasnije Pustinjak dolazio u pohode Prioru, opaziše da se mnogo napram njemu promijenio, a to mu je veoma žao bilo.
Jedne noći nahodeći se sam u svojoj pustinji, promišljaše kako bi mogao udovoljiti Prioru. Ali mu na pamet ništa nije moglo doći. I o tome misleći pođe nasloniti svoje umorno tilo.
Iste noći u snu mu bi očitovano da na nekom mjestu malo podalje od njegove pustinje ima zgodno oruđe i sve što mu je potrebno da se Križ učini. Kad se jutrom probudi , promišljaše o snu, te ne znajući da je volja Božija, ne htijaše snu vjerovati, ipak pođe pohoditi mjesto o kojem bijaše sanjao. Došavši ondje na veliko čudo opazi se što mogaše željeti da započne i dovrši križ presveti. Upozna sada volju Božiju te isti čas započne radnju koju kroz kratko vrijeme sretno i uspješno dovrši... Razveseli se tada veoma Pustinjak znajući da će svojom radnjom udobrovoljiti Priora.
Pred večer, dakle u dan petka, stavi na svoja pleća to veliko propeće te se uputi od pustinje svoje k samostanu sv. Križa, putem misleć na Isukrsta, koji nosaše preteško drvo Križa od Jeruzalema do Kalvarije.
Došavši do samostana zazvoni u zvonac, a na prozoru se ukaza mlad redovnik, novicij, koji ugledavši dobrog pustinjaka s velikim križem na plećima, odmah potrči Prioru koji se nalazaše u sobici svojoj i obznani ga što ga čekaše pred vratima samostana.
Kad Prior razumije riječi Novicija, brže bolje dođe do vrata i primi dar kako poslani od neba, te cjelivanjem i obilnim suzama opere rane Propetoga Isusa.
Zatim zagrli prijatelja Pustinjaka i mnogo poljubaca mira utisnu mu u čelo.
Od onog časa držaše ga u većoj časti i poštovanju.
Napokon obadva, Prior i Pustinjak unesoše Križ presveti u crkvu, te ga staviše na oltar veliki, gdje se i dan danas nahodi slavljen i čašćen.
Godine 1600 na 1. April u bijelu subotu popodne ovaj presveti Križ učine veliko čudo. Novicij fra Andrija Maras Jadranin redio je oltar presvetoga Križa, koji je bio narešen radi svetog groba Gospodinova, nahodeći s fra Andrijom sam bi dostojan viditi preveliko čudo, t.j. da s desne strane lica Presvetoga Propeća čudnovata krv tecijaše. Radi ovog čuda uplaši se i visokim glasom zvaše fra Benedita Vesanovića rodom Splićanina, koji radi svoga Bogoljubštva što imaše naspram Presvetom Propeću stanovaše tada u svom samostanu; neto fra Benedit začu viku Novicija dotrči u crkvu gdje nađe istog novicija ne mrtva nego živa radi tog velikog čuda.
Upita ga Lajko: što ti se dogodilo da si me tolikom vikom i mrtvačkim glasom zvao? Odgovori mu novicij: brzo bolje pristupi oltaru te ćeš vidjet jesam li imao razloga zvati te u pomoć, ovo Presveto Propeće prolijeva krv dragocijenu. Budući Lajko pristupi oltaru ovoga Presvetoga Propeća, čisto i bistro vidi gdje Spasitelju čudnovata krv tecijaše niz desno lice. Zatim odmah otrča zvati oca fra Valerija rodom Splićanina, lektora istoga samostana velikoga sluge Isusova, koji radi dobrote života bijaše u broju onih koji dneve svoje svetosti dovršuje.
Došavši dakle Lajko do njega, reče mu, ah oče, kad su mu Lajko i Novicij pokazali gdje tecijaše krv Presvetoga. Otac Valerije gledaše to čudo i hoteći ga taknuti rukom radi istine događaja naredi da mu donesu jednu skalu, koju naslonivši blizu glave Propeća, popne se i taknu ono mjesto iz kojeg izviraše čudnovata krv.
Od te krvi osta okrvavljen prst i bumbak, pak malo po malo iščeznu i iz prsta i bumbaka. Ova krv tekla je ne samo iz desne strane lica Presvetoga, nego iz lijeve strane također. Nađohu se toga dana u samostanu zidari koji su poslovali: Paval rodom Splićanin, Ivan Marangum, Grgo Sinovica rodom Trogiranin i Manul Vićenco Kozlanić. Svi ovi dotrčaše u crkvu i svojim očima bistro vidili da teče krv prisveta.
Također su vidili da je ovo čudnovato Propeće svekoliko pomodrilo i postalo veoma žalosno u licu.
Za potvrdu istine ovoga čuda svi gori rečeni zidari učiniše križ, jer ne znadoše čitati ni pisati.
Sutradan 2. aprila, u nedjelju uskrsnuća Gospodinova, u podne bili su u ovoj svetoj i blagočasnoj crkvi potpisani svjedoci sa više od stotinu čeljadi Grka, Trogirana i Arbanasa čineći molitvu pred ovim presvetim propećem. Novicij fra Andrija
i Sakristan blagočasne crkve trogirske poštovani pop Dominik Ljubetić klečali su prid oltarom sa strane desne, blizu sakristije. Poštovani pop upita novicija s koje strane izviraše krv iz ovog Prsvetog Propeća, a kad mu novicij sa jednom šibicom pokaza mjesto, u isti čas čudnovato opet započme teći krv iz čela put desnog oka. Jedna kaplja one krvi zaustavi se povrh strane desne a ostala krv je tekla po svem licu, i kada je to vidio novicij odmah potrči uzeti kalež, da primi onu čudnovatu krv, ali je kaplja pala. Tada iznova na očigled rečenoga poče teći krv na lijevu stranu po cijelom čelu. Na to svi počeše u sav glas vikati preveliko čudo, čudo preveliko. Puk lupajući se u prsa plačućim glasom stadoše vapiti: Isuse, milosrđe, Gospodine milosrđe!
Ostali noviciji videći to čudo i čujući veliku viku puka započmu zvoniti u zvono. Kada dovrši to zvonjenje, započeše pjevati litanije Presvetoga Imena Isusova, a vas puk koji se nalazaše u crkvi muško i žensko odgovaraše im.
Krv nije naglo tekla dali sasvim polagano. Suviše u isto vrijeme vidjelo se je da je prisveto propeće do tri p**a otvorilo i zatvorilo desno oko i dva p**a maknulo usnicama, a sve ovo na očigled svega skupljenoga puka. Kad se puk odijelio od crkve putem i po gradu kazivaše ova viđena čuda. Dođoše u Trogir Grci, pođoše Prisvjetlom Kontu, da mu jave čudo, a budući otpočivalo njegovo presvitlo gospodstvo, otiđoše u gospodina Biskupa, kod koga napaše gore rečenoga Lektura i njegova kancelara. Pristupiše dakle Grci Prisvitlome i iskazaše mu rečena čuda s prevelikim skrušenjem, zatim rekoše da bi samo imali ovdje svoju robu mi bismo ostavili svoje kuće i sinove i pošli u samostan svetoga Križa da do smrti činimo pokoru. Kada se Grci odiliše od Prisvitlog Biskupa počeše vikati po svemu gradu Trogiru govoreći: Vi Trogirani uistinu ste gori od Luterana i nijeste Kršćani jer ne vjerujete i nemate Bogoljupstva, a mi premda smo Grci, vjerujemo potpuno da je Isukrst prolio krv za nas, jer smo ovo svojim očima vidjeli. Slijedeće noći poslije ovih čudesa, neki ljudi za bogoljubstvo dođoše spavati u ovu crkvu. Na uru noći kad fratri svršavaše svoju molitvu, dok su svijeće gorile ukaza se u jedan čas svekoliko tijelo Propetoga Isusa bilo kao pribili snijeg. A o ponoći svekoliko ono tijelo Propetoga obrati se primodro modrilo, crnilo, a kad se pak sasvim čini dan priuzme običajnu boju. Ali presveto Lice nije ostalo kako je prije bilo. Doznavši gore rečena čudesa Sveti Oci Papa, Martin peti, Inocencije osmi, Bugenij Četvrti, Nikola peti, Sisto četvrti, i Aleksandar šesti svi mnogoizvrsnim načinom dopuštahu i potvrđivahu potpuno proštenje od svih grijeha onim koji skrušeno i cijelovito ispovijede svoje grijehe i prime tijelo Gospodinovo u ovoj blagočasnoj crkvi svetog Križana na dan Uzašaća Gospodinova na nebesa, a oni pak koji budu ovu presvetu crkvu u isti dan pohodili dobivaju sedam godina i toliko četrdesetnica proštenja. A Sveti Papa Pio jedanesti preko svete apoštolske Penitencija tri je dneva 11. srpnja 1933 predao je slijedeća proštenja: potpuni oprost vjernicima koji ispovjeđeni i pričešćeni pomole se na odluku njegovu u pojedini petak ožujka, ako prisustvuju kojoj pobožnosti u Svetištu Svetoga Križana na Čiovu, u petak poslije Uzašaća, ako pohode svetište i kad god u svetište skupno hodočaste . Oprost od petsto dana vjernicima koji u kojem dragom vremenu kroz godinu barem skrušenim srcem pohode svetište i pomole se na njegovu odluku.
